U ljetne, pasje, vrućine, Grubišno se, kao i svaki drugi Dodge City, zavuče u debelu hladovinu i čeka neko točeno, staročeško, da okvasi grlo. Na špici ni žive duše do sedam, pola osam
Sve stalo.
Samo se, na rubu parka, pred zgradom starog komiteta, pred kojom je “Radni naziv” one devedesete punu sedmicu svirao “koncert za mir”, diči jedno željezno čudovište.
Pravi pravcati tenk!
Postavilo ga. Dvije i četrnaeste! U Grubišnom!
Zasto!? Pitaj boga!
(Bog zna bi li i on znao)
Pokušavao odgonetnuti bilo kakav, bar mali, motiv, poruku. No, moji veoma ograničeni kapaciteti, kad su u pitanju tenkovi, nisu me pomakli s mjesta.
Otišo da ga vidim. Zapalio dugi put da se čudom čudu načudim.
Na istom se mjestu, kažem, pred dvadeset i neku, danima svirao koncert za mir. Mini replika onoga u Zetri. Upisivalo se u pustu knjigu. Koju sigurno nitko i nikada nije čitao.
Ni orkestar se više nikada nije okupio. Onaj orkestar.
Stojim kraj tenka i lamentiram…
Grubišno se od onog vremena preudalo i preziva se Grad.
Koji nema baš ništa s isčezlim mjestašcetom jednog bezbrižnog djetinjstva.
Što čini jedan grad jednim gradom?!
Kuće? Parkovi? Birtije? Uprava?
Il duša!?
Došli novi ljudi. U stare kuće. Ostavili svoje stare. Nekim novim ljudima.
Otišli autobusi. Stanica zarasla u pozdrav. U pogled kroz prozor.
Ne suše se više plavi radnički mantili u Ilovinom dvorištu. Ni Tehničaru, ni Kožara, ni Česmi,
Virovitičanki…
Oni koji nisu ostali, protjerani, pobjegli – oni su jedan komad tog bilogorskog Dodge Citya ponijeli sa sobom. U onoj klijetci iz koje se ne izlazi.
A oni koji su dotjerani, izbjegli – donijeli komad svog neba.
Nema ni onog suda na čijem su se dimnjaku, još od Marije Terezije, kao na kakvom svjetioniku, kočoperile rode.
Gledam tenk.
Da su mu bar zavrnuli šiju, okrenuli nos prema zemlji…
Slomili kičmu i na njoj naslikali cvijet.
E, da nisam otišo onda – sad bi.
Petar Fehir
Izvornik: Tačno.net
